Misli mi bježe na sve one snove koji su morali ostati tajna. Lutaju svijetom koji sam stvorila u svojoj glavi, hrane se zabludom, proždiru razum, zlostavljaju me. Naučim novu riječ i putujem natrag dokle ne stignem do prvog sjećanja. Ako sadašnjost provodim tako da oživljavam prošlost, živim li sada, ovaj trenutak ili u prošlosti? To je pitanje iskočilo kao obrambeni mehanizam, štit od teme koju toliko izbjegavam: zašto toliko pazim da se ne zaljubim. Svaki puta kada mi je glava odjednom postala puna osobe koja me ne bi puštala na miru čak ni u snovima bio je popraćen poremećajem mišljenja erotomanije (u smisli uvjerenja da osoba koja mi se sviđa dijeli iste osjećaje; jer imamo toooliko toga zajedničkog). Zaljubljivanje je samo početak filma strave i užasa koji se prikazuje samo u mojoj glavi. Sve počinje mirno i bezazleno dok vidim nešto estetski ugodno i nastavlja se tako da svaki njegov pokret tumačim kao znak da dijelimo identičan set misli. Stvorim svoju sliku njega koja najvjerojatnije nema nikakva poklapanja sa njim kao stvarnom osobom. Charming postaje kao vizualna droga koja aktivira uzbuđenje i sreću kada on prođe kraj mene. Djelovanje popušta s vremenom, ali kako bi to u potpunosti nestalo moram proći proces samouništenja kako bi se mogla pridružiti ostatku naroda koji nema takve deluzije. Iako se to odnosi samo na zaljubljivanje na temelju izgleda, ljubav mi je mrska tema jer je vidim kao slabost zato što je osoba koja voli u potpunosti gola (ne mislim fizički nego nešto puno više, emocionalno izložena i ranjiva) i time lako uništiva (a ja ne volim gubiti...).
"Svi smo mi prognani i progonimo."
"Pojačavate glazbu kako biste prikrili buku. Drugi pojačavaju svoju glazbu kako bi prikrili vašu. Nije u pitanju glazba. U pitanju je pobjeda."
"Poznavatelji antičke Grčke kažu kako tadašnji ljudi svoje misli nisu smatrali vlastitima. Kad je starom Grku nešto palo na pamet, činilo mu se kako mu neki bog ili božica daju naredbu. Apolon im je naređivao da budu hrabri. Atena im je zapovijedala da se zaljube. A kad današnji ljudi čuju reklamu za čips s kiselim vrhnjem i odjure u kupovinu, onda to nazivaju slobodnom voljom. "
"Zamislite svijet u kojem ljudi izbjegavaju televiziju, radio, filmove, internet, časopise i novine. Moraju nositi čepove za uši jednako kao što nose kondome i zaštitne rukavice."
"Nitko ne govori jer se nitko ne usudi slušati."
"Moć izopačuje. Apsolutna moć izopačuje apsolutno."
"Naravno da bi svijet bio bolji bez nekih ljudi. Naravno, svijet bi mogao biti savršen, samo kad bi se tu i tamo malo podšišalo. Malo spremanje. Sitna, neprirodna selekcija."
"Štap i kamen zlijedit sve će-ali i riječi mogu sjebat čovjeka do daske."
"Glas mi govori kako možda zbog svega što sam učinio i neću završiti u paklu. Možda ću tamo završiti zbog onoga što nisam učinio."
"Jedina vlast nad životom i smrću koju posjeduješ je narudžba hamburgera u McDonaldsu."
"Sva su mjesta u tami jednaka."
"Oni koji vjeruju u reinkarnaciju samo odgađaju vlastite živote."
"Zamisli da te Isus naganja posvuda, pokušava te uhvatiti i tako ti spasiti dušu."
"Karl Marx rekao bi da smo sve biljke i životinje proglasili neprijateljima kako bi opravdali njihova ubojstva."
"Zapravo govorimo o slobodnoj volji. Posjedujemo li je ili nam Bog diktira i propisuje sve što govorimo i želimo?"
" Žena ili ne , kaže Nash, mrtvi su mrtvi. To je i dalje nekrofilija."
"Bačva baruta svih mojih sranja-nikad me nije iznevjerila."
"Nešto strano uvijek živi svoj život pomoću vas. Cijeli je vaš život samo sredstvo pomoću kojeg nešto dolazi na svijet. Zao duh. Promidžbena kampanja. Politička strategija. Vjerska doktrina."
"Mislim, pijanog vozača boli briga što je netko godinama slikao i što mu se prva samostalna izložba otvara sljedeći tjedan."
"Među elementima protesta sadržanim u noćničkoj kulturi, najomiljenija mi je frakcija koja traži da se sunce proglasi nezakonitim. "
"Ja i Smrt, razdvojeni rođenjem."
"Ispod te tvrde ljušture ulaštene boje i stakla skriva se još jedno ljudsko biće, jednako nježno i prestrašeno kao vi."
"...može se biti mrtav i od gorih stvari od umiranja. "
"Smiješno je što se pamti o nekome."
"Radiju za vozače koji dođu pod kotače:... 'što ako stvarnost nije ništa drugo nego samo nekakva boleština?' "
"Trenutak traje godinama, vrijeme samo što se ne zaustavi, isto onako kao što je moguće odsanjati sate ili dane u samo sedam minuta prije nego što se isključi budilica. Vrijeme se pretvori u želatinu ili se smrzne sve dok se ne uspiješ sjetiti svakog pojedinog trenutka svakog trenutka svakog trenutka - onako kako je Rigotina cijeli ljudski život bio kadar okusiti samo jednim poljupcem. "
"Jeste li se ikad zatekli u klopci svijeta gdje ste glavom i bradom svačija noćna mora? "
"U retrospektivi ponekad čak pomislim nismo li ustvari izmislili Rigotinu Caseyja. Kao da nam je, moguće, zatrebao neki divlji mitski lik koji bi predstavljao naše živote koji nestaju. "
"Ako se netko vrati i posloži prošlost, kako bismo mi, ostali, to mogli znati? Ne poznajemo li samo trenutačnu stvarnost? Što ako se - nasitno, jedva primjetno - stvarnost neprekidno preslaguje? Ili, što ako su moćnici već preuredili prošlost i sad nama ostalima popuju da se ne smijemo petljati s poviješću jer ćemo se vratiti u prošlost, pobiti svoje davne pretke i tim sve naraštaje iza njih, i da se nikad nećemo roditi? "
"Moja majka to je nazivala 'obrnutim naseljavanjem' - odlazak nekamo gdje je zrak čist i gdje je pusto posvuda oko nas. U ovom trenutku u povijesti, takvo mjesto nije postojalo na zagađenom, prenapučenom svijetu. "
"Samo želim reći - što ako vrijeme nije ono krhko leptirovo krilo o kojem neprekidno raspredaju veliki znalci? Što ako je vrijeme više nalik na pletenu mrežastu ogradu koja se jako teško razjebe? Misli, ako već i zajebete, pa i tisuću puta - kako biste to mogli znati? U svakom trenutku sadašnjosti u svakome 'upravo sada' , dobiješ što dobiješ - Jasno? "
"U svijetu u kojem milijarde vjeruju da je njihovo božanstvo začelo smrtno dijete s djevicom ljudskog roda, zapanjuje vidjeti koliko je najveći dio čovječanstva zapravo siromašan maštom. "
"Razmislite malo: što sam jutros doručkovao? Što sam večerao sinoć? Vidite li koliko brzo stvarnost blijedi? "
1.3. (subota)
Danas me ne bi veselilo ni natjecanje u plivanju s ljudima koji sporo plivaju za zagrijavanje ( jer očajno trebam pobjede) .
"Uvijek te progoni pomisao da tratiš život."
"Istina glasi: gdje god bio, uvijek si na pogrešnom mjestu."
"Sreća ne ostavlja vidljive ožiljke. Malo toga se može naučiti iz spokoja."
"Leonardova Mona Lisa samo su tisuće tisuća mrljica boje. Michelangelov David samo su milijuni udaraca čekićem. Svi smo mi milijuni djelića složenih na pravi način."
"Svi umiremo. Cilj nije živjeti vječno, cilj je stvoriti nešto što će živjeti vječno."
1.2. (subota)
Sanjala sam da sam vozila auto u strahu da će me policija zaustaviti jer nemam dozvolu.
Znam da ću ovo požaliti , ali prije nego ga spalim izdvojila sam neke dijelove iz svojeg dnevnika kojeg sam pisala u dogovoru sa sestrom poput nekog pomorca i njegove žene kako bi mogle razmijeniti dnevnike i nadoknaditi propušteno. Ovo je ionako hrpa nasumičnih gluposti pa se ne treba shvatiti ozbiljno ;)
2.1. (četvrtak)
Sanjala sam svoj stan koji je u stvarnosti mala garsonijera u kojoj napraviš par koraka i vidiš sve. Posjetile su me kolegice iz fakulteta i bile umorne te su odlučile prespavati kod mene. Otišla sam do šanka u svojoj kuhinji oko kojeg su se počeli pojavljivati ljudi koje ne poznajem. Srela sam osobu koju sam prepoznala kao svoju susjedu i objasnila mi je da su neki dečki kliještima maknuli zidove pa ćemo imati veći stan. Hodala sam po tom stanu u kojem su se svakim korakom pojavljivale nove sobe dokle nisam došla do plaže. U plićaku sam zapazila bebu morskog psa. Oduševljeno sam zurila u njega i ušla u more da ga bolje vidim. Otplivao je dublje u more, a ja sam krenula natrag u stan da vidim kako su moje kolegice s obzirom na party koji je nastao i probudila se.
1. Walk with eyes fixed on the ground
They are watching, laughing, judging
Walk normal
Don’t focus on it too much or you will stumble and be made a fool of
2. Look like you are writing and busy in class
avoid being called on
you know the answer but what if you stutter or mumble
What if they tell you “speak up I can’t hear you”
3. Don’t make a noise
hold in that cough that sneeze that breathe
people will hear you
do not draw attention to yourself like that
4. Spend time every night before you go to bed to think
Think about all the embarrassing things you have ever done
Everyone remembers, that’s all they remember
5. Never enter a room full of people
They all look
Why are you here?
Why are you alive?
6. Your friends all secretly hate you
you know why they didn’t reply to your text
you know how they all dread seeing you
you are only put up with because of pity
7. Always be scared
Scared to sit next to a stranger
Scared to see someone you know
Scared eat in front of people
Scared to talk on the phone
Scared to go to social events
Scared order at a restaurant
Scared to talk
Scared to have a panic attack
Scared to be noticed
Always scared
but don’t worry,
you don’t like people anyway,
at least that’s what you say,
you’re “antisocial”
You don’t even care what they think, people are annoying,
that’s what you tell them.
You play it off as a joke
but really you’re always scared.”
— Anonymous
Ponekad imam dojam da mi se ništa loše ne može dogoditi jer mi kao djetetu nitko nije nudio besplatne slatkiše iz crnog kamiona. Bila sam spremna na to. U vrtiću mi je bila puna glava anegdota o ljudima koji dijele slatkiše koje ne smijem uzimati. Očekivala sam ih, stvarala scenarije u glavi na koji način ću ih odbiti, no nikada ih nisam dočekala. Slatkiši se uvijek povezuju s djetinjstvom i tako ljudi zaborave da ih odrasli također vole, iako ne čuči u svima ta ista petogodišnja curica. Svatko ima svoju verziju nje, verziju sebe koja je još uvijek dijete koje slijepo vjeruje drugima iako će kasnije saznati da je posuda za slatkiše prazna.
Pričaš, otvaraš i zatvaraš usta iz kojih navodno izlaze riječi. Riječi koje ja ne čujem. To nije ništa osobno, ne znači da mi nije stalo do toga što govoriš, ne znači da mi nije stalo do tebe. Moj svijet je postao tako beživotan i tih, gotovo kao da nitko ne živi u njemu. Osoba sa kojom pričaš više ne postoji, njen hologram panično traga za svemirskim brodom kojim je došla na ovu planetu.
Čim provirim van oblaka u kojima mi je redovito glava, postanem svjesna stvarnosti i preplavi me osjećaj običnosti rutine života u kojem ne želim sudjelovati. Svaka misao boli, poput kiseline izjeda mozak koji više nije sposoban normalno funkcionirati. Ne mogu brzo i efektivno razmišljati. Plaši me koliko mi nije stalo ni do čega. Ponekad ne mogu pratiti ni normalan razgovor jer mi misli paraliziraju cijelo tijelo, ne dopuštajući mi da se pomaknem. Imam potrebu zaroniti, ohladiti mozak koji gori i taknuti svaki kamen na dnu mora dok plivam među travama, iako me hvata jeza od njih jer ne vidim što skrivaju. Zanima me puno stvari, želim naučiti puno toga, ali me ništa ne motivira da se pokrenem i zato ostajem vječito sporedan lik u knjizi koju nitko ne čita.
Ništa ne poduzimam, samo čekam olakšanje poput saznanja da noćna mora nema uporište u stvarnosti. No koliko puta se još moram probuditi kako bih napokon došla do prave stvarnosti?
Bijesno me obasipa uvredama za vrijeme vožnje na misu. Baka joj se pridružuje. Zbog mene kasnimo 5 minuta, nisam svečano odjevena, boli me briga za religiju, kosa mi je razbarušena, ona me rodila i to joj daje pravo da me tretira kao vreću za udaranje koja nema osjećaja. "Neka te sada svi vide takvu" - govori mi vozeći auto boje njezinoga gnjeva. Ne odgovaram joj jer ne želim biti poput nje. Nakon sat i pol vremena sjedenja na klupi iza nje i pokušavanja da ne počnem plakati u javnosti od sve te ljutnje koja se nakupljala u meni, ona je bila smirena.
Nisam prozborila ni riječ kada bi vikala na mene sva ona jutra koja sam zaspala u srednjoj školi jer sam prezirala to mjesto i teško pronalazim razloge za ustajanje tako rano ujutro. Otac bi se za to vrijeme spremao da me odvede u školu. Ponekad bi i ona išla sa nama da se dulje može iskaljivati na mene u automobilu. Prijateljica bi znala komentirati da sam sretna jer me žele voziti. Da, tko ne bi bio zahvalan na tih pola sata kada sam mogla plakati u autu.
Za vrijeme uzaludnog sjedenja u kući božjoj dekoriranih slikama krvavog Isusa pokušavala sam odvratiti misli od noći za koju vjerujem da mi je bila jedna od najmučnijih u životu. Noć prije prijemnog ispita u drugom gradu za jedan od fakulteta koji sam žarko željela upisati, kako bi uštedjeli prespavali smo u automobilu . Tijekom vožnje prema tom gradu pitali su me kolika je upisna kvota. Ispalo je da je ta brojka jako smiješna i zaslužuje komentare na to kako uzaludno idemo na prijemni. Nisam sklopila ni oka kada su moji roditelji spokojno spavali. Bila sam kao kukac koji je svjestan da će ga netko uskoro prignječiti i sravniti sa zemljom. Gledala sam kroz prozor kako zvijezde i šišmiši koji nestaju zamjenjuju galebovi i bijeli tragovi aviona. Sve moje nesigurnosti i besmisao svega što radim gušili su me satima. Spavala sam jedva pola sata kada su roditelji prije prijemnog napustili automobil i razgledavali obližnju crkvu. Toga jutra mi je dala svoj uobičajen govor da se moram boriti i dati sve od sebe na prijemnom te da se moj otac šalio kada smo raspravljali kvotu.
Nakon mise kada mi je objašnjavala kako baka nije stvarno mislila sve što je rekla, rekla sam joj da ni ona nije bila u redu. Napokon je vidjela da sam ljuta i rugala mi se da sam preosjetljiva te da je u drugim obiteljima tako stalno, a mi smo mirna i savršena obitelj u kojoj je ona divna majka koja svojoj djeci sve financijski omogućuje i ja moram biti sretna ...
Nikada joj nisam dopustila da mi se približi barem do te mjere kako bi shvatila da su u mojim očima stvari bezvrijedne. Što je nebitno sada kada sam 7 sati udaljena od nje...
Suludo je zatvoriti oči i očekivati da će se nešto promijeniti kada ih opet otvorim te počnem gledati u silan svijet oko mene. Svijet pun boja koje su u istim očima toliko izblijedile tijekom godina. Samo crno je ostalo istinski crno, misteriozno i obojeno tugom. "Jedva čekam da počneš nositi boje i promijeniš se" , rekla mi je jedna osoba jednog odvratno sunčanog dana. Zašto je toliko važno kako se netko oblači? Što nije u redu sa ljudima koji nose crno i muškarcima koji nose ružičasto? Trebala sam joj reći da ja jedva čekam da ona počne nositi crno. Crno je meni lijepo. Moj mali crni život, moje malo crno srce, bradati muškarci u crnom, Isus u crnom, ja u crnom...
Svilica je bila mala vila koja bi me pratila u djetinjstvu još kada sam živjela u uvjerenju da ćemo nakon smrti svi biti likovi iz bajke kojima se najviše divimo. Nikome nisam pričala o toj maloj vili. Ona je bila samo moja prijateljica, sve do dana kada je nisam odlučila potražiti u školi za vrijeme odmora. Često sam pomalo sretno očekivala početak sata jer bi to značilo da ne moram više pričati s drugim učenicima. Oduvijek sam bila tiha i nisam voljela dijeliti svoje misli. Svilici to nije smetalo. Pogledala sam iza ormara i jedan dječak iz razreda me pitao što radim. Rekla sam da ništa. Toga dana je Svilica nestala i ostavila za sobom samo prazninu.
Često se uhvatim u nakani da pokušavam biti poput nekog drugog. Otkada znam za sebe, nakon gledanja filma preuzimam nešto od lika kojeg simpatiziram te se par dana ponašam kao taj lik. Oživljavam osobu kakva sam oduvijek željela biti; snalažljiva, hrabra i sigurna u sebe. U zadnje vrijeme glumim nekog organiziranog, tko ne preispituje smisao svega, sve odradi u predviđenom roku te je ujedno ekstrovert . Slijepa robotska ovčica kojoj stalno govore što mora raditi. Živi mrtvac u kojeg se polako pretvaram jer sam uvjerena da uvijek moram raditi što se od mene očekuje. Polako kidam dijelove sebe koji su postali tako sićušni da ih jedva pronalazim. Nemogućnost da ispunim tuđa očekivanja i osjećaj da nemam drugi izbor nego usrećiti svoje robovlasnike ponekad me pretvara u nekog tko je samodestruktivan. Od silnog pritiska koji dovodi do točke slamanja ne razmišljam da me autoriteti koji mi stalno daju naredbe ne pitaju što ja zapravo želim od života, kakva osoba želim biti, čime se želim baviti. Zar ne vide ispred sebe osobu koja ima vlastiti izbor i sposobna je odlučivati sama za sebe? Zar ne vide ispred sebe osobu?
Gotovo svaka osoba mi nalikuje na nekog koga sam već vidjela . U ljudima koje prvi put vidim prepoznajem glumce iz serija koje gledam , a nitko mi ne vjeruje da postoje, prijatelje kojima se više ne javljam jer sam opasna za sebe i ne bih voljela da shvate koliko sam slomljena . U mojoj glavi to ima smisla, dajem im izlaz jer znam da se ionako ne bi mogli nositi sa težinom mojih misli. Znam jer se ja ne mogu nositi. Uvijek me iznenadi kada pomaknem granicu koja određuje koliko toga mogu podnijeti. Nevidljivi pištolj koji mi je svaki dan prislonjen na glavu i paralizira mi normalan tok misli. Takva lutam labirintom tražeći izlaz, no nailazim samo na slijepe ulice pune nečijih dvojnika.
Iako već dugo nismo pričali, bila sam zabrinuta kada sam to jutro vidjela tvojeg dvojnika. Hodao je na isti način koji ti hodaš i gledao krajičkom oka ljude s lijeve strane kao da ima pješački retrovizor. Bio je sasvim sam i zabrinula sam se za tebe jer znam da si zapravo krhko biće.
Uvijek kada odem u kupalište teško mi se oteti dojmu da sam poput ribe u akvariju. Jedina dva sata tijekom kojih mi svaka misao nije bolna. Nakon što prođe onaj osjećaj kao da mi se rebro zabija u neki organ (jer sam kao u kondiciji), ne mogu prestati plivati i počnem razmišljati o glupavim stvarima. Kada plivanje postane poput disanja dolazi bujica izmišljenih problema poput onih da bi u akvarijima trebale biti samo one ribe koje žele u mirovinu ili im je jednostavno dosta opasnog života na koji su navikle u svojim prirodnim staništima. Postane mi smiješno kada zamislim uvrijeđenu i zgroženu sirenu kojoj je dečko rekao da ima puno drugih riba u moru. Ništa nije bitno kada zaronim jer je tada sve tiho i mirno kao da sam jedino živo ljudsko biće na planeti. Izlazim tek kada zaključim da neću biti sposobna ni prošetati natrag do stana ukoliko nastavim tim tempom , a i ponekad imam iracionalan strah da će se u bazenu pojaviti morski pas. Potrebna su mi ta dva sata kako bih ostala donekle normalna jer se nakon njih sve se vraća na staro. Vraćaju se noćne more i nesigurnosti....
Ja sam ona koja ne priča puno. Ne volim pričati. Plete mi se jezik dok objašnjavam nešto što zapravo ne razumijem , ali se volim pretvarati da nije tako. Plete mi se jezik dok pričam svakodnevne laži. Ne želim poznavati nikoga. Ljudi mi napune mržnjom malo crno srce koje je bilo sretno samo u maloj špilji. Sviđa mi se moja špilja. Spavam danju dok smrtnici lutaju gradom tražeći "ono nešto" . Istina je da ni sami ne znaju što zapravo traže. Neki urbani mit o sreći i nečem pravom što se treba pronaći . Noću dubokomorski organizmi u mom špiljskom bazenu osvjetljavaju malo hladno stanište . Ponekad netko zaluta u špilju i pojede ga morski pas.
Kada sklopim oči gledam projekciju deformiranih i slijepljenih sjećanja. Film poznat pod nazivom noćna mora. Vratile su se , ovaj put lukavo mi brišući sjećanje . Neugodan osjećaj ujutro jedini je dokaz da je u mom umnom kinu bio prikazan film od kojeg sam okretala glavu i u snu. Stvar je u tome da se u jutro probudim ..no dobro lažem..Stvar je u tome da se u podne probudim, košmar polako blijedi i možda će ga nešto što vidim tokom dana opet vratiti u sjećanje , biti će mi drago da se to nije desilo, no to je jedina razlika između noćne more i stvarnosti. Stvarnost koja mi je poekad sumnjiva dok imam svoje Descartes trenutke pa preispitujem sve, što uključuje poznat film Nije li ono što mislim da sanjam zapravo stvarnost. Tako sam razvila neku vrstu obrambenog mehanizma, novi svijet u svojoj glavi koji posjećujem poput meditacije. To je neka vrsta paralelnog svemira jer tamo živi moja suprotnost. Hrabrija verzija mene koja se ne boji ničega i ne analizira sve dokle joj se ne paralizira mozak. Postajem špijunka u tom svijetu gdje je trava nebesko plave boje, a nebo zeleno. Vrijeme stane i mogu biti što želim, mogu biti sama, sretna, tužna...paralelan svemir nema granica i može se desiti bilo što te je zato tako primamljivo provoditi vrijeme tamo. Problem je kada moram pauzirati sanjarene zbog socijalizacije koja me nerijetko iscrpljuje. Ne mogu reći prijateljima da sam heroj u paralelnom svemiru i moram otići tamo jer televizori ne mogu prestati lupati ljude koji su prestali raditi.
Cijeli svijet vidim kao gomilu domino kocki koje bi se mogle srušiti u svakoj sekundi. Svaka kocka je jedan život koji ruši sve ostale . Moja bi rušila nekoliko kada bih nestala i našli bi moje tajno skrovište tuge , a to su tuđi osmjesi. Iako sam nešto poput duha, ne mogu nestati jer neki ljudi još uvijek osjećaju moju prisutnost. Čak i dane kada sam sama i vrtim film svog života u glavi i prisjećam se nasumičnih događaja za koje sam smatrala da su zaboravljeni. Putujem u prošlost u svom umu pokušavajući se prisjetiti koje je moje prvo sjećanje. No čak i ukoliko nađem sladoled koji smo redovito kupovali kada sam bila dijete te jeli u staroj kuhinji kada je sve bilo jednostavno, nikada više neće imati isti okus ....
Na putu kući kraj mene je sjedio samo duh koji se vraćao u rodno mjesto kako bi posjetio svoj grob, što je posljedica njegova samotnog života kojeg je nastavio i nakon smrti. Treba mi 100 godina kako bih došla kući kada putujem autobusom i za to vrijeme bih radije čitala knjigu nego čavrljala s nepoznatim ljudima o vremenu i šamponima. Čitanje knjiga uvijek aktivira dio mene s kojim sam se bojala suočiti ili ga zaboravila. Svaka stvara drukčiju atmosferu i daje mi osjećaj da sam bila na mnogim mjestima i vikarijski proživjela tuđe živote.Tišina u knjižnicama je smiješna. Vjerojatno jer knjižnice doživljavam najglasnijim mjestima na svijetu punim izmišljenih ,a ponekad i stvarnih no bez sumnje besmrtnih likova koji neumorno prepričavaju dogodovštine iz svojih života.Groblja su poput knjižnica. Ista tišina, isti napor da bi nekog održali na životu barem u sjećanju...
Ne znam zašto je nakon 4 mjeseca odbacio svaki trenutak , zašto se ne javlja i zašto nije došao. Teško mi ga je mrziti zbog toga. Teško mi je mrziti bilo koga i ponekad sam tako pristojna da se gadim sama sebi. Gadila sam se sama sebi i kad sam čekala poput idiota i počela plakati . Za plakanje su me uvijek učili da je znak slabosti no osjećala sam se kao idiot kada nije došao i kao još veći idiot kada sam se sjetila majice na Judas Priest namijenjene njemu koja mi se rugala u torbi Koji odvratan prekid. Voljela bih da je nešto rekao, pobacao mi stvari s balkona , bilo što. Ne znam ni kome treba to, lakše je nabaviti kutiju mačaka .
Lica pozornice mojeg svemira smiješe mi se. Proučavam njihove maske, žalim one glumce čije maske su se stopile s drugima .Bezlične do te mjere da ih ne mogu ni pogledati. Neke maske vidim samo jedanput u životu no dovoljno da ih ne mogu zaboraviti. Maske tih lica u mojim sjećanjima su blijede i ozbiljne .Uz njih se veže detalj koji održava sjećanje poput bijelih ispupčenih izdajničkih crta mržnje na ruci djevojke koja je sjedila na sjedalu preko mojeg u vlaku, prodoran miris shizofreničarke po lijekovima od kojeg mi se smučilo kada sam joj čestitala imendan, blag osmjeh na licu muškarca koji čita knjigu na plaži ili promjene u njegovim očima kada mi otkriva svoje mračne tajne.Govori mi da sam lijepa no kao da priča o nekom drugom jer se osjećam poput elephant mana.Iako neću da bude dio toga što se događa u mojoj glavi, nisam ga još izgnala iz svojeg svijeta kao mnoge. Pričamo satima, no nije primijetio onaj tmuran oblak koji se nadvije nad mojom glavom od previše razmišljanja. Iz tog oblaka izađe monstrum i guši me novim mislima . Svaki put kada čudovište otvori plava vrata ljubičastog oblaka donosi sa sobom sve teže misli koje me ubijaju. Zvučim pijano. Kada bih se barem mogla samo otrijezniti od depresije ...
Malo što je toliko lijepo kao tamno nebo iznad žitnih polja netom prije oluje . Bilo bi ironično da munja udari direktno u mjolnir oko vrata dok se skrivam u već spomenutom žitu jer ne volim ljude. Na putu kući nebo se napokon slomilo i plaće jer je cijeli dan prisiljeno gledati u ljude. Ne pridružujem mu se. Dosta mi je plakanja. ˝Ostali ljudi nose kišobran.˝ - komentira majka kada dođem doma mokre kose. Tada tek shvaćam da ona nikada neće shvatiti da ja nisam ˝ostali˝ s kojima me uspoređuje otkada znam za sebe. Danas je jedan od onih dana kada mi se naglo posloži slagalica u glavi i sve dođe na mjesto jer nemam pametnijeg posla nego šetkarati silnim dimenzijama brojnih svjetova u mom umu. Izvrtavam događaje, shvaćam ljude, svoje postupke. Tek kada shvatim mogu pustiti te događaje na miru i osjećati se poput detektiva koji je riješio slučaj i biti mirna dokle se onaj poznat nemir opet ne uvuče u moj svemir i započne novi krug .
Svaki pokušaj spavanja pokazao se uzaludnim. Nakon mučnog prevrtanja po krevetu zateknem se kako zurim u ogroman poster Jimi Hendrixa i razmišljam što je sada s njegovom dušom što je apsurdno jer ne vjerujem u reinkarnaciju. Teško mi je vjerovati u bilo što dok mi mozak nameće slike mene same u budućnosti kako poražena nosim svoje neuspjehe niz puste ulice svog uma ravno u ludnicu. Svaki put kada pokušam racionalno razmišljati blokira se i tvrdi da je uvijek vladao ovakav očaj u mojem životu te još baci par slika u kojim ja umirem ,a moja kršćanska majka ne sumnja da je bilo sve planirano. Plaćam nekom da me ubije ili napadnem policiju koja me zatim upuca ,a ja navodno ne završim u paklu. Koje li razlike. Čak ni ne tražim previše .On neka ušuti ,a ja spavam .
Predosjećaj da će se dogoditi nešto užasno popratile su noćne more. Pritišću prave gumbe. Znaju koju slike prikazati u jezivo realističnoj REM-fazi koje će me proganjati još par dana poslije. Tijekom vožnje u kamionetu baka i teta iskaču van. Vozač usporava,a ja promatram baku i tetu kako se približavaju vodi. Sve je sivo-zeleno te se u vodi pojavljuju krokodili. Baka i teta im se približavaju i miluju ih poput ljupkih kućnih ljubimaca. Uznemireno promatram prizor vičući da se maknu od njih. Vozač je stao i ja se okrećem prema njemu kako bih vidjela tko je za volanom i zašto ne reagira. Čujem vrisak iza svojih leđa te se naglo okrenem. Teta drži u svojoj ruci bakinu ruku i vrišti dokle ju baka zgroženo promatra. Moja razmišljanja o tome kako će me nedostatak bakine ruke vječito podsjećati na vlastitu bespomoćnost izbacuju me u stvarnost. Ne volim više ni spavati .Zašto me nitko nikada ne sluša?
Šećem sobom zatvorenih očiju pretvarajući se da sam slijepa . Soba je drukčija kada mogu vidjeti što je u njoj samo uz pomoć jagodica prstiju. Glazba ne svira što je rijedak slučaj te sam također gluha. Zarobljena u vječnoj tami i tišini. Otvaram oči te ugledam duh male djevojčice u starinskoj odjeći . Ležerno sjedne na krevet i priopći mi da sam luda . Ignoriram njezino zapažanje i skrenem misli na razmišljanje o tome kako duhovi ipak ne moraju vječno stajati.
< | svibanj, 2015 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
“It's so hard to forget pain, but it's even harder to remember sweetness. We have no scar to show for happiness. We learn so little from peace.”
Where I'm from, time doesn't exist
Seconds turn into hours,
Years are made of short moments that have already flown away
And our deceptive words are replaced
By music and the colours
That drift like perfumes in the amber air
Are these people real or just ghosts in the wind?
People once believed that when someone dies
a crow carries their soul to the land of the dead…
…But sometimes something so bad happens
that a terrible sadness is carried and the soul can’t rest
then sometimes, just sometimes,
the crow can bring that soul back
to put the WRONG things RIGHT…
Znam da ponekad ostavljam mizantropski dojam ali zapravo imam potrebu pomagati ljudima makar ih ne poznajem i ako ne odgovorim na komentare nije ništa osobno nego mi se jednostavno ne priča ni sa kime ...kasnije ću već odgovoriti ;) I znam da mi naslovi često nisu povezani s tekstom. To ionako napišem prvo što mi pada na pamet. Ne treba se uzrujavati. :)
Woke up to another day in this hellhole.
My mind fucks up my soul.
Sitting in this rubber cell of mine
With nothing sharp whatsoever.
But the mind is as good as any knife
That cuts to the bone.
I don't know what has happened to me
Or how I've sunk so low
I'm trying not to look back
Trying not to remember
I'm sober today
And it's raining again
“Written on Eve’s grave by Adam: “Wherever she was, there was Eden.””
http://www.7cupsoftea.com/1106704
“I hope there are days when you fall in love with being alive.”
— Anonymous
"In the end, we are all alone. It’s not who loves you, but who you love and you’ll always have that whether that love was reciprocated or not. In the meantime we live this bleak life and modern times of grey skies and electric light. We wait. We pass the time. We listen to music."
-David Gold.
“Start now. Start where you are. Start with fear. Start with pain. Start with doubt. Start with hands shaking. Start with voice trembling but start. Start and don’t stop. Start where you are, with what you have. Just … start.”
— Ijeoma Umebinyuo